Dr. Mate jasno naglašava da trauma nije ono što nam se događa, već ono što se odvija u nama kao rezultat onoga što nam se već dogodilo, u našim glavama. Dokazao je izravnu vezu između emocija i tijela te traumatičnih iskustava koje nismo uspjeli iscijeliti pa onda i razvoja raznih ovisnosti te malignih i autoimunih oboljenja.
Gabor Maté kanadski je liječnik opće prakse mađarskog porijekla, koji je dugi niz godina vodio vlastitu medicinsku praksu, radio u palijativnom zbrinjavanju i više od deset godina kao liječnik u dijelu Vancouvera koji se zove Downtown Eastside, gdje žive osobe koje boluju od teških oblika ovisnosti i pate od psihičkih problema. Zahvaljujući tom radu i iskustvu te duboko empatičnom pristupu svojim pacijentima, Gabor Mate postao je jedan od najcjenjenijih stručnjaka u području dječjeg razvoja, traume, ADHD-a, ovisnosti i autoimunih problema.
I sam je proživio traumatično iskustvo. Rođen 1944. u Mađarskoj koja je bila pod nacističkom okupacijom, u prvim mjesecima života on i njegova majka, bili su, kao Židovi, u životnoj opasnosti. Neki članovi njegove obitelji izgubili su život u koncentracijskom logoru. Kroz 30 godina svog radnog iskustva, dr. Gabor Mate jasno ukazuje kako nas zaboravljene traume i neispravni obrambeni mehanizmi oblikuju kao odrasle osobe, a za njima ne zaostaje ni sav ‘danak’ neobuzdanog kapitalizma. Njegovi odgovori i teze spajaju mnoge kockice i otvaraju smisao i pozadinu problema na način koji dosad možda niste povezali.
Dr. Gabor Mate
Što je trauma
Riječ trauma potječe iz grčkog jezika i znači rana. Trauma je psihološka rana. Kad vas netko fizički ozlijedi, nanese ranu na vaše tkivo, zacjeljivanje će uključivati stvaranje ožiljaka. Kad bi rana bila prilično velika, zadobili biste veliki ožiljak koji bi bio bez živčanih završetaka, što znači da dodir na tom mjestu više ne biste osjećali.
Također, zahvaćeno tkivo bilo bi znatno manje fleksibilno od vašeg normalnog zdravog tkiva. Trauma je kada dođe do gubitka osjećaja i smanjene fleksibilnosti u reagiranju na svijet i život. To je zapravo odgovor na ranu. Trauma je psihička rana koja nas ‘otvrdne’ emocionalno i time ometa našu sposobnost da rastemo i razvijamo se. Boli nas i zato na život i svijet oko sebe reagiramo iz tog bola. Bol izaziva strah i vlada ponašanjem. Ne znajući to, čitav naš život usmjeravaju i posjeduju strah i bol od kojih pokušavate pobjeći na razne načine.
Dr. Mate jasno naglašava da trauma nije ono što nam se događa, već ono što se odvija u nama kao rezultat onoga što nam se već dogodilo. Trauma je onaj ožiljak zbog kojeg smo kruti, manje fleksibilni, manje osjećajni i stalno u obrambenom mehanizmu.
Znamo li kako nastaje trauma?
Svi imamo neke traume, no većina ljudi traumu ne razumije. Oni misle da pod traume spadaju samo velike svjetske katastrofe, ratovi, silovanja, potresi, uragani i slično, no traumatična iskustva mogu nastati i iz naizgled sasvim bezazlenih događaja. Nema sumnje da su elementarne nepogode ogromnih razmjera ili katastrofe poput proživljenih prometnih nesreća traumatični događaji, iskustva užasa, ali to nažalost nije jedino što ostavlja ožiljke na život.
Čovjek traumu može doživjeti i naizgled sasvim jednostavno – kad izgubi posao, kad mu se raspadne brak ili veza, kad mu nisu zadovoljene njegove potrebe i slično. Brojnoj djeci potrebe nisu ni blizu utažene, ostaju zanemarena, slušaju viku ili prepiranje odraslih, nisu adekvatno utješena kada plaču… To su ‘traume s malim t’, one gdje vam ljudi ne (u)čine nužno loše stvari ili čak namjerno, ali vam uskrate one dobre stvari koje ste trebali dobiti.
Potiskujemo osjećaje da bismo preživjeli
Ako naše okruženje ne podržava naše emocije i kako se osjećamo, dijete će, kako bi se uklopilo i pripadalo, automatski, nevoljno i nesvjesno potisnuti svoje osjećaje i veze sa sobom, sve u svrhu da ostane povezano sa svojim okruženjem bez kojeg ne može preživjeti.
Djeca razmišljaju: ,,Mogu li izraziti ono što osjećam ili to moram potisnuti da bih bio prihvaćen, dobar, lijep…?” Ovdje se javlja taj jaz između onoga ‘biti prihvaćen’ i ‘biti autentičan’. Vještina da bismo bili prihvaćeni nam je vjerojatno u djetinjstvu bila nužna kako bismo preživjeli, no potrebno je biti i autentičan ako želimo ne samo preživjeti nego i živjeti.
Jednako tako, važno je da roditelji budu u dobroj vezi sa sobom, jer ako oni sami nisu u dodiru sa svojim osjećajima, takvi ne mogu tolerirati djetetova emocionalna stanja jer se osjećaju ugroženo. Ako roditelj reagira negativno na dijete koje je ljutito, dijete će naučiti da ne smije izraziti ono što osjeća kako bi pripadalo roditeljima.
Zabrinuto je i pita se, ako pokaže ono što stvarno osjeća i ne bude prihvaćen, tko će ga štititi i brinuti o njemu. I tako se odrekne sebe i krene odvajanje od vlastitog bića, što je tragičan postupak. Nastavno na to, jednog se dana ista ta djeca probude kao odrasli ljudi i shvate da ne znaju tko su. Mnogi ljudi s takvim razvojnim procesom u odrasloj dobi shvate da žive živote koji uopće nisu bili njihovi, a to je tako završilo jer su prekinuli vezu sa sobom.